Vratite kulturu u Večernjak

Zamisao o pismu, u kojem bi vam netko rekao što ljudi misle o vašim novinama, već je neko vrijeme predmetom razmišljanja u našem društvancu.

Nećemo vam sada pisati o smiješno visokom udjelu žutila u dnevnom sadržaju, o nepismenim člancima, besmislenim temama i netočnim podacima. Nećemo vam pisati niti o čušpajzu od bez repa i glave posloženih stranica. Ograničit ćemo se na jedno područje kojim se u vašim novinama ne bavi više nitko: na kulturu. „Pa kako?“, zapitat ćete se vi uvrijeđeno. „Tko kaže da kod nas nema kulture? Evo, pogledajte...“ Problem je u tome, drago uredništvo, što vaše poimanje kulturnih događaja, njihove važnosti i potrebe da se o njima piše nema baš previše veze sa stvarnošću. Vaš kulturni urednik – postoji li takva osoba uopće u vašoj redakciji? – nije baš najbolje obaviješten o tome koji su događaji važni za našu malu, sirotu zemlju u kojoj, unatoč krajnjem siromaštvu i nebrizi, još uvijek ima lijepih i dobrih stvari. Vi ste tu, međutim, kako biste osigurali da se o tim stvarima dozna čim manje jer, po vašem mišljenju, one ionako nikoga ne zanimaju.

Uzmimo za primjer samo ovaj tjedan. U ponedjeljak smo se u podne našli u foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, na promociji knjige o Vladimiru Ruždjaku. „Tko je pak sad to?“, zbunjeno ćete se zgledati češkajući se po glavi. „Mi za njega nikad nismo čuli.“ No u vašoj bivšoj kulturnoj redakciji postojala je osoba koja je itekako čula za Vladimira Ruždjaka i koja itekako zna da bi se takvim umjetnikom ponosile i mnogo značajnije kulturne sredine: Maja Stanetti. Drago uredništvo, mi živimo u malo gradu, u maloj zemlji. Svi koji su se okupili na promociji znali su da Maje Stanetti nema zato jer ste je iz njene redakcije u kojoj je provela više od 25 godina izgurali u „Metropolu“. Dvadeset i pet godina – da, znamo, to je jako dugo, toliko dugo da se dobar dio onih koji odlučuju o kulturnoj politici vaših novina i o sudbini Maje Stanetti tada još nije pravo niti rodio. Možda ste zbog toga zaključili da bi i gđu Stanetti trebalo vratiti u mladost, podsjetiti je na vremena kad je kao mladi potrčko stigla u „Večernjak“. Pa tako ona veselo hoda po placu, (ah, plac! mitsko mjesto svih novinara-početnika!) piše o zimnici, o sajmu vjenčanja, o gljivama, o kestenju, o planinarima, o vatrogascima... Umjesto da zajedno s nama sjedi na promociji, nakon koje će, primjerice, intervjuirati gđu Eriku Krpan, autoricu te sjajne knjige, gđu Nadu Ruždjak, suprugu pokojnog Vladimira (da, on je već umro!) i napisati veliki prilog o Ruždjakovom životu i djelu – Maja Stanetti čuči u redakciji „Metropole“ i piše početničke vijesti.

Idemo dalje. Čitav se tjedan u Hrvatskom glazbenom zavodu („Joooj, čekaj malo – di je to točno?“, upitat će netko iz vaše kulture & scene) održava prekrasni i izvanredno posjećeni festival komorne glazbe. Gdje su intervjui s glazbenicima svjetskog renomea poput Stefana Milenkovića, Giovannija Sollime, Monike Leskovar, Itamara Golana? Gdje su članci sa zanimljivostima iz njihovog života i karijere? Gdje su prikazi koncerata? Nema ih. Zašto ih nema? Zato jer Maja Stanetti već odavna u vašoj redakciji može dobiti – u najboljem slučaju – pet redaka u dnu stranice, a odnedavna više ni to. Ili da vas možda podsjetimo na nedavno održan Varaždinski barokni festival i Samoborsku glazbenu jesen? Što je Maja Stanetti objavila o tim zbivanjima? Praktički ništa.